Zimske olimpijske igre
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
| I igre II igre III igre IV igre V igre VI igre VII igre VIII igre IX igre X igre XI igre XII igre XIII igre XIV igre XV igre XVI igre XVII igre XVIII igre XIX igre XX igre |
1924. 1928. 1932. 1936. 1948. 1952. 1956. 1960. 1964. 1968. 1972. 1976. 1980. 1984. 1988. 1992. 1994. 1998. 2002. 2006. |
Šamoni Sent Moric Lejk Plesid Garmiš Partenkirhen Sent Moric Oslo Kortina D’Ampeco Skvo Veli Inzbruk Grenobl Saporo Inzbruk Lejk Plesid Sarajevo Kalgari Albervil Lilehamer Nagano Solt Lejk Siti Torino |
„PLAVI“ NA „BELIM
OLIMPIJADAMA“
Naši sportisti učestvuju na „belim olimpijadama“ od prvih Igara u
Šamoniju 1924. godine, a kontinuitet učešća prekidan je samo tri puta –
1932. u Lejk Plesidu i 1960. godine u Skvo Veliju zbog visokih troškova
putovanja i učešća s jedne, a malih izgleda za dobre plasmane s druge
strane, kao i 1994. godine u Lilehameru zbog sankcija.
Na I igrama u Šamoniju 1924. sportisti Kraljevine SHS, slično
predstavnicima Jugoslavije 1992, 1998. i 2002. vodili su se olimpijskom
maksimom „važno je učestvovati“, a najveće uspehe „plavi“ su postigli
osamdesetih godina prošlog veka na dva poslednja učešća sportista
nekadašnje SFRJ.
U Šamoniju imali smo četvoricu reprezentativaca u smučarskom trčanju.
Najbolji plasman ostvario je Švigelj zauzevši 32. mesto u trci na 18 km,
ali 36 minuta iza pobednika.
U Garmiš Partenkirhenu 1936. sjajan rezultat zabeležio je Franc Smolej u
trci na 50 km osvojivši 10. mesto i to je bio najbolji individualni
plasman sve do 1968. godine kada ga je nadmašio skakač Ludvig Zajc – za
jedno mesto.
Gro jugoslovenskih olimpijskih timova do 1992. godine činili su
slovenački sportisti (često bili su to samo oni), budući da su u
Sloveniji četrdesetih godina prošlog veka izgradnjom skakaonice na
Planici, snažan zamah dobili smučarski skokovi, zatim i smučarsko
trčanje, a šezdesetih godina hokej i tek na kraju alpsko smučanje
U Kortini D’Ampeco 1956. u ekipi Jugoslavije prvi put su i sportistkinje
i u nordijskom trčanju Amalija Belaj, Biserka Vodenlič i Nada Birko
(štafeta 3 x 5 km) nadmašile su Smolejev plasman osvojivši deveto mesto,
ali to je bio ekipni plasman.
Posle osmogodišnje pauze, zbog propuštanja Igara u Skvo Veliju 1960.
Jugoslavija se vratila na Igre 1964. u Inzbruku (opet bez značajnijih
dometa), a uz nordijce i alpince u ekipi su i debitanti – hokejaši. Tri
pobede, tri poraza i jedan „remi“ bio je njihov učinak.
Prvi značajniji plasman u alpskom smučanju, ostvarila je Majda Ankele
1968. godine u Grenoblu osvojivši 12. mesto u slalomu, a najbolji
individualni plasman u skokovima i, uopšte na svim Igrama dotad ostvario
je Ludvig Zajc devetim mestom na velikoj skakaonici. Isti plasman
ostvarili su i hokejaši osvajanjem prvog mesta u „B“ grupi i devetog
ukupno.
Skakači su u Grenoblu preuzeli primat u hijerarhiji zimskih sportova u
Jugoslaviji i na narednim Igrama u Saporou 1972. Danilo Pudgar je na
maloj skakaonici doskočio do osmog mesta. Bio je to dotad najbolji
plasman i u ekipnom i pojedinačnom plasmanu.
Bum alpskog smučanja počeo je krajem sedamdesetih godina dolaskom Toneta
Vogrineca na čelo tima, osnivanjem „YU ski pula“ i prvim uspesima
njegovih zvezda Križaja, Strela, Franka i Kuralta u takmičenjima za
Svetski kup. Prva „bela medalja“ čekala se već u Lejk Plesidu 1980.
međutim izmakla je za nekoliko delića sekunde - Bojan Križaj je zauzeo
četvrto mesto.
U Lejk Plesidu Jugoslavija je prvi put učestvovala u bijatlonu (Marijan
Burger, 35. na 20 km i 38. na 10 km) i umetničkom klizanju (Sanda
Dubravčić zauzela je 11 mesto), a prvi put od 1964. naših hokejaša nema
na Igrama, jer više nema ni „B“ grupe.
Izuzetak je bilo Sarajevo 1984. kada smo pravo učešća dobili kao
domaćini, a mnogo značajniji izuzetak bila je prva zimska olimpijska
medalja koju je Jugoslaviji doneo Jure Franko, osvojivši „srebro“ u
veleslalomu 14. februara 1984. godine.
U Sarajevu, kao domaćin, Jugoslavija je debitovala u umetničkom klizanju
u muškoj konkurenciji (Miljan Begović, 21. mesto), brzom klizanju
(četvoro takmičara zakovanih na začelju), bobu (Boris Rađenović pilot
našeg četvoroseda u Solt Lejk Sitiju 2002) tada je dovezao naš prvi
dvosed do 24. mesta), sankanju (Dajana Karajica, 17. mesto od 24
takmičarke)...
U Kalgariju na poslednjem zajedničkom učešću sportista iz svih republika
SFRJ ostvaren je najveći uspeh dotad.
Mateja Svet osvojla je „srebro“ u slalomu, Matjaž Debelak osvojio je
prvu skakačku medalju – „bronzu“ na 90-metarskoj skakaonici, a treći
trofej i to srebrni osvojen je u skokovima u ekipnoj konkurenciji.
U Albervilu 1992. Jugoslaviju su predstavljali takmičari iz Srbije, Crne
Gore, BIH i Makedonije, dok su samostalne olimpijske delegacije imali
Slovenija i Hrvatska. Najuspešniji od „plavih“ bio je bob dvosed (Vujadinović,
Pandurević) koji je u konkurenciji 46 posada bo 29. Nažalost, sledeće
Igre održane su samo posle dve godine, a jugoslovenski sportisti (tada
već sportisti SRJ, bez BIH i Makedonije) zbog sankcija nisu imali šansu
da osvoje FIS bodove neophodne za plasman na Igre.
U Naganu 1988. Jugoslavija je učestvovala zahvaljujući „pozivnicama“
MOK, a učešće u Solt Lejk Sitiju 2002. naši smučari i bob četvorosed
izborili su na takmičenjima.
To važi i za naše učesnike XX zimskih olimpijskih igara u Torinu.
|
© 2005-2007. Copyright Olympic Committee of Serbia Developed by Infotrend |
|||||||||